New Millennium

Life, happines, quotes, joyfulness, fears, smiles, friendship, travel...

Berlin, 3. dio

[MOJ VODIČ PO BERLINU, 3.DIO]

Nakon upoznavanja s florom i faunom berlinškog centra i predgrađa, došlo je vrijeme da se nešto fino pojede i popije. Nisam ljubitelj razvikanih restorana visokih cijena, više volim okusiti street food i okuse koje ne pronalazim često u našoj kuhinji. Jedna od meni najdražih prednosti svih metropola jest upravo ta raznolikost ponude hrane, jer osim okusa, začina i vrsta namirnica koje prednjače u nekoj kuhinji, uz svaku hranu se vežu i neke navike, običaji i tradicije, što te približi toj kulturi i ljudima brzo i efikasno kao bankovni račun Annu Nicole Smith. Continue reading

Berlin, 2. dio

[MOJ VODIČ PO BERLINU, 2. DIO]

Postoje neka mjesta koja, ako ne posjetiš, nisi puno propustio, poput Herbalife sastanka. A postoje i neka druga mjesta, koja ti potpuno oduzmu dah. Među njima svakako se nalazi Potsdam, živopisno predgrađe Berlina, nešto kao što je Zaprešić Zagrebu (osim što Zaprešić nije baš živopisan i umjesto kraljeva i dvorjana ima BBB navijače)
. Karta do Potsdama, ukoliko imate samo AB zonu kao ja,košta 3,30 EUR u jednom smjeru i 6,60 EUR povratna  (dok bi povratna karta Zagreb- Zaprešić koštalacca 8,40 EUR, samo za usporedbu, i umjesto brzim i ugodnim vlakom na kat, dobili biste autohtono iskustvo vožnje kroz Zagreb brzine izbora Hrvatske Vlade) . Ja sam ih, kao pravi štreber, kupila na Kolodvoru ZOO (da, ONAJ Kolodvor ZOO), mada sam hodala 12 minuta od info pulta do vlastite nemoći i nazad, jer nikako nisam našla taj pult za koji me teta na infu slala, te mi je na kraju sama u dva klika kupila na aparatu (na kojem se također nisam snašla, neka ni vama ne bude neugodno, ipak smo mi s Balkana). Ukoliko ih i ne kupite, moguće ih je kupiti i u vlaku po istoj cijeni (u povratu mi nije niti došla kontrola – onaj osjećaj tuge kad napokon imaš kartu, a kontrola ne dođe- #ZETusrcu). Budući da sam i dalje ostala vjerna sebi, te se nisam puno pripremala o Potsdamu, znala sam samo da postoji neki dvorac Sanssouci koji svi preporučuju posjetiti i Einstein Tower – toranj u kojemu se provjeravala istinost teorije relativnosti. Te dvije konkretne stvari su mi bile dovoljan razlog za posjetu.

Continue reading

Berlin ili o slobodi

[Moj on the budget vodič za Berlin]

Put u Berlin nisam niti najmanje pripremila. Kao, prijateljice su mi poslale gdje su one bile, što vidjeti, i to je bilo to od mog planiranja Berlina. Naravno, veliki je gušt doći u nepoznati grad i lunjati bez plana, a ponekad i bez mape grada, najljepše se izgubiti u lokalnim uličicama, naletjeti na mali, lokalni pariški bistro koji vodi bračni par koji zbrojno ima 2315 godina i prisustvovali su Galileovom suđenju, ili voziti vespu talijanskim kamenitim piazzama i smješkati se Talijanima koji, očito, ništa ne rade po cijele dane osim što stoje naslonjeni na zidić i čekaju turistice (i k tomu svi pričaju engleski, što je, znamo, istina kao i predbračna nevinost Britney Spears). Ako je vjerovati filmovima, prvi tip koji priča engleski u toj nekoj državi u kojoj si se pojavila kao hrvatska politička stranka, bez pravog plana i programa, bit će, na kraju tvog putovanja, ljubav tvog života, a k tomu te možda i Adele otkrije dok pjevaš na trgu jer si otkrila sebe i svoju hrabrost na tom putovanju.  S druge strane, kad si u Riu, onda lutanje gradom prestaje biti cool kad uđeš u ulicu favela.

No, Berlin nema favela, Berlin je super, Berlin svi hvale…  Iskreno, uopće nisam imala neki preveliki entuzijazam za taj Berlin, za razliku od Londona i Pariza kad sam došla pet dana ranije na aerodrom i spavala na check inu da ne zakasnim slučajno na let. Mene pita Prasica, “Dobro, a zašto ti ideš tamo, što ćeš tamo?”.  Pa, manje više jedino što sam znala da ću vidjeti u Berlinu  je… Zid. Ostaci Zida. Prasica je bila, ne sumnjate, oduševljena mojim odgovorom. “Imamo mi zidove i u Zagrebu”. Ja si mislim, ajme sad kad ću provesti barem pola puta sjedeći u parku s knjigom jer što vidjeti u Berlinu? Continue reading

Bandićizam u svom prirodnom okruženju ili populističke predizborne mjere za naivne majke?

Na vijestima se ovih dana raspravlja  (ne)argumentirano o najnovijem Bandićevom ispadu, odnosno, nametanju odluke kojom se majke s troje i više djece, a koje barem jedno još ne ide u školu, dobivaju status odgojiteljice i puno plaću po hrvatskom prosjeku.

Ova mjera je, naravno, razveselila majke koje su kod kuće na porodiljnom, ili koje rade kod privatnika za minimalac. U široj slici gledano, ovo je mjera koja ima svojih pozitivnih strana, npr, nezaposlene majke, a koje više ne primaju porodiljnu naknadu, mogu dobiti sredstva s kojima će lakše osigurati djeci hranu, odjeću i zadovoljiti osnovne potrebe. No, Bandić, šerif kakav je, povlači ovaj potez proračunato netom prije izbora kako bi osigurao da dobije glasove majki i očeva koji će mu noge ljubiti jer im je eto omogućio da sjede kod kuće i primaju plaću za koju je većina ljudi studirala i radi 8-10 sati dnevno, a koji će na izbore izaći s tim friškim obožavanjem, s nedovoljno vremena prije izbora kako bi se informirali o skrivenim posljedicama i stvarnoj dugoročnoj održivosti te mjere. Continue reading

Why I don’t feel sorry for abused women

We all know that one friend/cousin / neighbour whose husband or boyfriend abuses her. We’ve all heard about mum’s colleague from work who fell from the stairs at least three times. We all remember that one woman who “had no other choice but the stay with him because of the kids”. We’ve all read painfull stories about battered, bruised and depressed women.

I always felt so sorry for them, I wanted to fight for them, to kick their husband’s behinds, to set them free… I had so many ideals, I can’t even count or remember them nowadays.  Being a child from a big, socialized family, and a child of a lawyer, I had the opportunity to witness  many people’s stories and life struggles. It all made me feel like driving on an emotional roller coaster throughout the years. It also gave me so many information and contexts, which led me to a somewhat shocking realization.

I honestly don’t feel sorry for most of the abused women. Continue reading

Sexism

Modern times call for modern measures.

It’s a wide known, but hugely misused saying.

We all know that modern day women are victims of sexism in mostly all areas of life, especially professional. Yes, we are paid less for the same job as the next guy and yes, our (possible) maternal leave is an issue even on the job interview and yes, they do respect our multitasking but HE just did a better job because he was pushing his team to do the best they can and SHE was aggressive and nervous because of the PMS. Professional undermining is one tough cookie, but have we ever tried to track down the root to that evil and face our own, feminine, blame in this? Continue reading

© 2017 New Millennium

Theme by Anders NorenUp ↑